Što je novo na blogu?

Policija s prevelikim ovlastima? Novi Zakon o kaznenom postupku


Svima je poznato da policija u nekim slucajevima ima premale ovlasti, no u nekim slucajevima dobiva i prevelike ovlasti, sto je zasigurno slucaj kod izmjene Zakona o kaznenom postupku koji postavlja novu stavku u kojoj zapravo ne definira sire ovlasti niti razlog u kojem se smiju upotrijebiti. Građanska inicijativa „Internet za sve“ organizira u suradnji s InMed Institutom i HDPIO javni razgovor u utorak, 14. lipnja, u 18 sati, u Hrvatskom društvu za promicanje informatičkog obrazovanja, Ilica 42, Zagreb. Neki od sudionika su Sandra Benčić, pravnica i aktivistica za ljudska prava i Đuro Lubura, stalni sudski vještak za telekomunikacije, tehniku i metodologiju prisluškivanja.

Prenosim i osvrt g. Puhovskog:

Za #InternetZaSve piše: Žarko Puhovski

0. Ovih se dana cyber-zajednica (s dobrim razlogom) usplahirila zbog skorašnjega stupanja snagu nekih od ozbiljno restriktivnih odredbi Zakona o kaznenome postupku (koje su do sada primjenjivane samo u uskočkome univerzumu):

1. Riječ je ponajprije o proširenoj mogućnosti da policija ishodi sudsko odobrenje za nadzor nad komunikacijama (ali i stanom i/ili poslovnom prostorijom) osobe osumnjičene za stanovita kaznena djela);

1.1. Problem je u tomu što ta djela nisu dostatno jasno određena; na samome početku zakona (čl. 10, st. 3) stoji: “Ne smatraju se nezakonitim dokazi pribavljeni… kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i čast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života… u postupku za teške oblike kaznenih djela… kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na težinu kaznenog djela”;

1.2. Rečeno nepravnim rječnikom: zakon, posve paradoksalno, dopušta povredu Ustava i međunarodnoga prava. On, što je bitno, dopušta invaziju privatnosti, povredu dostojanstva ugleda, potencijalno onemogućavanje obrane, itd. – doduše “samo” ako je riječ o posebice teškome kaznenom djelu (i pretpostavlja stanovitu razmjernost – za teže kazneno djelo dopušteno je očito i intenzivnije povređivanje prava). No, u barem ponekome realnom slučaju za rečeno će se teško kazneno djelo doznati upravo posljetkom opisanih povreda prava (npr. nezakonitim prisluškivanjem), a to pak znači da će im se pristupiti na osnovi sumnje, da će se, gdjekada, dogoditi i to da se sumnja pokaže neosnovanom, kao i sama povreda prava – čak i za ovakav zakon. Upravo je stoga, ipak, najsigurnije svaku takvu povredu (koja može preći i u mučenje) unaprijed oglasiti nedopustivom. S terorističkom praksom situacija se možda i mijenja, no neki ireduktibilni minimum prava osumnjičenika mora biti sačuvan želi li se živjeti u sigurnosti od onih koji su u društvu – svemu unatoč – uvijek najmoćniji; od državnoga aparata sile. Poučno je uostalom kako je nedavna domaća antimafijaška histerija u povodu ubojstva Ivane Hodak potiho zaboravljena kada je ishod istrage doveo do razočaravajućega zaključka za sve ljubitelje zaplotnjačkih scenarija. A koliko je “poznatih kriminalaca” moglo biti barem malkice maltretirano (da je novi zakon već bio na snazi), dok je nepoznati skitnica tražio šampon za svoje kraste?;

1.3. Korištenja internetskih izvora na ilegalan način može također biti tako interpretirano. Policijski govornici tvrde kako je riječ o mogućoj akciji samo protiv onih koji to čine radi probitka i daljnjega širenja stečenoga materijala, no da bi se to ustanovilo trebalo bi – najprije – ispitati osumnjičenu osobu, pretražiti računalo, provjeriti kontakte itd. Uz to, nejasna je razina kompetencija mnogih policijskih službenika kada je o ovakvim „zločinima“ riječ (mnogi se još valjda sjećaju policajaca koji su, za vrijeme „akcije Indeks“, ponosno iznosili zaplijenjene kompjutorske ekrane s Ekonomskoga fakulteta);

2. Uza sve to problem je i u činjenici da neovisna kontrola nad radom policije uopće ne postoji. Prije tri mjeseca Zakonom o policiji ustrojeno je Povjerenstvo za pritužbe koje se (čl. 5, st. 2) sastoji od „tri člana: policijski službenik Ministarstva te dva predstavnika javnosti koje imenuje saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na prijedlog organizacija civilnog društva, organizacija stručne javnosti i nevladinih organizacija.“;

2.1. No, ni nakon tri mjeseca to povjerenstvo nije konstituirano, a i kada se to jednom dogodi, dočekat će ga stavak 5 istoga zakonskog člana koji glasi: „O načinu rada i postupanja po predstavkama i pritužbama, vođenju evidencije… te o radu povjerenstva ministar donosi pravilnik.“ Nije baš jasno kako bi se moglo smatrati neovisnom kontrolom postupanje koje je određeno pravilima koje donosi šef onih koje bi trebalo kontrolirati;

2.2. Nešto se je slično dogodilo i s građanskim nadzorom tajnih službi, koji je imao i ozbiljnih uspjeha, ali mu je i dalje onemogućen pristup Operativno-tehničkome centru za nadzor telekomunikacija, bez čega efikasne kontrole ovih „mjera“ naprosto nema.

3. Doista nema dvojbe da u novim medijima ima nedopustivih praksi – prema mojem mišljenju zloporaba anonimnosti za masovno pronošenje verbalnoga nasilja jedna je od pritom bitnih. No, to se ne rješava nepreciznim proširenjem ovlasti nekontroliranoga (i, u nezanemarivu dijelu, inkompetentnoga) represivnog aparata

Vise na gradjanskoj inicijativi #InternetZaSve - http://internetzasve.wordpress.com/